Prije nego odgovorim na ovo pitanje s kojim sam započela ovaj tekst, želim napomenuti da ja nikako nisam protiv klasične medicine. Dapače, izuzetno cijenim rad liječnika. Čuda koji oni svaki dan postižu u spašavanju života zaslužuju najviše poštovanje. Biti liječnik je poziv koji podrazumijeva želju za pomaganjem i želju za liječenjem. No, potpuno druga stvar je ograničenost alopatskih lijekova u izlječenju bolesti. Tu liječnici ponekad postaju nemoćni. Nekad je njihov odgovor da za određenu bolest naprosto nema lijeka. Jer su učeni da se klone prirodne medicine, da se u nju ne pouzdaju za ikakva rješenja. I tu nastaje problem. Jer je u jednom trenutku homeopatija odvojena od klasične medicine. Umjesto da današnja medicina koristi blagodati svih dostupnih metoda, oni se ograničavaju samo na jedan pristup, nazivajući sve ono što je prirodno “alternativnom metodom”. No, zašto bi to uopće trebala biti alternativa? Zašto ne koristiti oboje?

Tako da ovdje želim naglasiti da nije poanta ovog teksta postaviti homeopatiju u prvi plan iznad klasične medicine.

Možemo koristiti i jedno i drugo, zar ne?!

Poanta je ovdje sagledati zašto neki ljudi zavaraju oči pred homeopatijom i ostalim nježnim prirodnim metodama, odbijaju homeopatiju, a sve da bi uzimali alopatske lijekove koji se prodaju uz podugačku listu mogućih nuspojava i štetnih posljedica.

Kako liječi homeopatija?

Organon je temeljno djelo homeopatije, koje je njemački liječnik dr. Samuel Hahnemann napisao davne 1810. godine, a u kojem možemo pročitati osnovne postavke homeopatije, ali i usporedbe homeopatije s klasičnom alopatskom medicinom.

Hahnemann je u potpunosti prestao prakticirati sve ondašnje dostupne metode liječenja klasičnom medicinom, kada je otkrio blagotvorno djelovanje homeopatije.

Djelo Organon podijeljeno je u aforizme, a već je u prvih nekoliko aforizama Hahnemann opisao kakve karakteristike treba imati pravi lijek: “Najviši ideal lijeka je da brzo, nježno i trajno vrati zdravlje, odnosno, da u potpunosti otkloni i iskorijeni bolest, na najkraći, najpouzdaniji i najneškodljiviji način, prema lako razumljivim načelima.”

Koliko današnja medicina odgovara ovom opisu?

Homeopatija promatra osobu kao jednu cjelinu. U homeopatiji nemamo specijalizaciju. Homeopat će saslušati klijenta i razmotriti sve što se kod njega zbiva na emocionalnom, fizičkom i mentalnom planu, jer sve to zajedno daje jednu jedinstvenu sliku bolesti. I homeopatska remedija se određuje individualiziranim pristupom. Nema primanja klijenata na brzinu, kao po traci.

Tableta ili priroda?

Primjer iz današnje situacije – ako je netko danas potišten i uznemiren radi trenutačne situacije u zemlji i svijetu, hoćemo li mu odmah dati antidepresiv ili ga zaprimiti na odjel psihijatrije? Ili ćemo ga prvo saslušati, čuti kako se osjeća, pitati ga što se sve još zbiva u njegovom životu, dopustiti mu da nam svojim riječima ispriča kako je ova kriza oko koronavirusa i potresa utjecala na njega? Možemo li prvo sagledati ima li neki prirodni lijek koji mu može dati nadu u bolju budućnost, odagnati mu negativne misli, vratiti mu samopouzdanje, osloboditi ga strahova i panike, ojačati mu imunitet, poboljšati mu kvalitetu sna?

Pitanje za sve vas: Hoćete li zaista popiti tabletu za spavanje i antidepresiv prije nego ste prvo sagledali što vam sve priroda ima za ponuditi za gore navedene tegobe? Zašto su ljudi skloni odmah popiti lijek koji stvara ovisnost, koji nosi rizik od nuspojava, na kojem piše da nije uputno upravljati vozilima kada ga popijemo?

Dr. Samuel Hahnemann je na to dao odgovor prije više od 200 godina, a čini mi se da taj odgovor vrijedi i danas. On tako piše u aforizmu 55: “Odavno bi ti alopatski liječnici ostali bez pacijenata da nema palijativnog olakšanja kojeg ponekad postignu lijekovi otkriveni empirijskim istraživanjima, čije je gotovo trenutačno laskavo djelovanje očigledno pacijentu, pa je to stoga do neke mjere očuvalo njihov kredibilitet.”

U ovom aforizmu vidimo da ističe kako su ti lijekovi proizvedeni umjetno, za razliku od lijekova koji su nam na raspolaganju u prirodi. I ti su alopatski lijekovi proizvedeni da bi djelovali palijativno, odnosno, tako da osobi ublaže ili otklone bol, ali bez djelovanja na uzrok boli.

Dr. Hahnemann opisuje palijativno djelovanje alopatskih lijekova u aforizmu 23. na sljedeći način: “…nakon prolaznog i očiglednog olakšanja, simptomi se ponovno vrate, ali ovaj put s jačim intenzitetom, te postanu očigledno pogoršani….” Nadalje, u aforizmu 60. opisuje djelovanje alopatskih liječnika kad se stanje ponovno pogorša: “…običan liječnik zamišlja da može prebroditi ove poteškoće propisivanjem jače doze lijeka kod svakog ponovljenog pogoršanja, no i tada to dovodi samo do jednako prolazne supresije simptoma; i kako i dalje postoji potreba za stalno davanje sve većih doza palijativnog lijeka, to dovodi do razvoja bolest koja je ili ozbiljnija ili često neizlječiva, a često je radi toga ugrožen život i slijedi sama smrt, ali nikad takav lijek ne dovodi do izliječenja bolesti koja je teška i dugotrajna.”

U istom aforizmu dr. Hahnemann opisuje primjere najtežih bolesnika, koji trpe najjače neizdržive bolove. Tu opisuje kako se u puno primjera u praksi palijativni lijek davao u sve većim i većim dozama, sve dok pacijent ne bi toliko oslabio da bi postao nemoćan do te mjere da više nije mogao ni jaukati ni pokazivati znakove boli. Tu su zatim bili presudni članovi najuže obitelji koji su bili zavarani tim naočigled vidljivim poboljšanjem, koji bi komentirali kako je dobro da se osoba više ne muči toliko, hvaleći pri tome i lijekove i liječnike. No, ono što njima nije bilo vidljivo je da osoba i dalje trpi nepodnošljive bolove, samo je u stanju umjetne hibernacije, uništene vitalne sile. Kad bi takav pacijent preminuo, rodbina je ponovno zaključila da je osoba umrla bez bolova, ali i da je osoba preminula radi okrutnog tijeka bolesti, a ne radi upornog ponavljanja štetnih doza palijativnih lijekova.

U aforizmu 69. Hahnemann ponavlja kako palijativni lijek samo pogoršava stanje te navodi sljedeće: “Simptom bolesti (pojedinačni dio bolesti) posljedično postaje gori nakon što popusti djelovanje palijativnog lijeka; proporcionalno gori u odnosu na jačinu doze palijativnog lijeka.”

I danas mnogi pacijenti diljem svijeta samo traže olakšanje boli, lijekove koji ne liječe nego otupljuju, lijekove koji potiskuju tegobe i bol, a ne liječe uzroke. Pri tome ne traže prirodno, ne povezuju bolest s uzrocima, sa svojim emocijama, s mentalnim stanjem uma, sa šokovima i traumama koje su prethodno doživjeli. Samo traže pilule koje otklanjaju bol, koje umrtvljuju, koje otupljuju, koje potiskuju.

Vi srećom ne spadate u ovu skupinu ako pratite moj blog, moju web stranicu i moj rad.

Sretni smo mi koji imamo homeopatiju u ovo današnje vrijeme. Ja svaki dan zahvaljujem Bogu da imam dostupnu homeopatiju i sve ove divne metode koje nježno, blago i trajno otklanjaju tegobe i bolesti.

Vizija budućnosti dr. Hahnemanna i naša budućnost

Dr. Hahnemann je bio ispred svog vremena u doba kad je pisao svoje radove. Nažalost, njegova su razmišljanja i ispred ovog našeg vremena, a prošlo je više od dva stoljeća od njegovog otkrića.

U predgovoru svog prvog izdanja, 1810. godine, dr. Hahnemann je napisao:

“Vidjet ćemo hoće li se liječnici, koji trebaju postupati pošteno prema svojoj savjesti i prema drugim ljudima, i dalje držati svojih opasnih pretpostavki i tvrdoglavosti, ili će otvoriti oči da vide spasonosnu istinu.”

U predgovoru trećeg izdanja, 1824. godine, pisao je:

“Raduju me koristi koje je homeopatija već donijela čovječanstvu, a veselim se s iznimnim zadovoljstvom vremenima koja će ubrzo doći, iako ja tada više neću biti tu, kada će buduće generacije čovječanstva prepoznati ovaj dar milostivog Boga, te će zahvalno koristiti ovu blagoslovljenu metodu.”

Jesu li ti dani već došli, kada je Hahnemann iznimno zadovoljan našim korištenjem homeopatije? Ili on još uvijek čeka te dane, kada će mnogi prepoznati blagodati ove metode? Odgovorite sami.